MErimoRi

21 vijek. Nisu znali da smo zalutali. Nismo znali da smo se sakrili. Zalutali putem hodajućeg kamenja. Sakrili iza velikih zidova.

11.12.2017.

Vrijeme je za ljubav, zima je uveliko oko nas

Prvi led je najteze zdrobiti, bez Nikole bi bila na nuli vjerovatno. Neum je moj novi dom. Slijede razlicite licnosti u razlicitim epizodama. Ja saam vjerni pratilac serije zvane "Život na ulicama jednog dijela Balkana. Mislim da smo zaista najspecificnija vrsta, čitav Balkan. Pa hoću da se uvjerim u to.  Dakle Nikola ... presimpatican, sto daje znak jednakosti da je neka bitanga. Mene drukcije ne odusevljava, sto je veliki minus mojoj mladoj duši. Samo bih voljela da on bude lijepa prica. Ništa više, sve se svede na kraju na sjećanja, ja hocu mnogo da ih imam. I radim na tom projektu otkad znam za sebe.

02.12.2017.

Grozna osoba

Koliko sam mlada ne znam, da li mi je uopšte potrebno iznositi mišljenje na tu temu, ni to ne znam. Znam da mi nekakva ledena krv kola venama. Kao da se išćekuje nešto. Slušala sam hiljade prijeratnih,predratnih priča, noćima bila nijemi posmatrač iza očevih leđa. Prisluškivala sam ih, mlade neke vojnike, koji su uistinu jutra dočekivali u snijegu, noću gazili mokrim šumama, i bezbroj groznijih prizora. Nisu oni sada tema pa ne bih odugovlačila. Ovi dani , podsjećaju na sve to . Slike su one iste,baš koje saam stvarala u glavi kao mala. Gledam onaj film u svojoj 21 godini, koji su lavovi preživjeli . I njihova mladost je ovakva bila. Ljudi masovno odlaze, napuštaju domove, mladi su raspušteni, raširenost droge, kriminala,mladih starletica u naručjima ološa, zategnuta politička scena i dešavanja. Opet neki ne priznaju ove, ovi priznaju ali nece da baš priznaju. Vjerovatno je vrijeme za krajnji udarac i raspad ovog ovdje Balkana. Uvijek je sve poćinjalo ovdje, tako će opet biti. Negativne crne misli, zadnji dani i jesu takvi bili. Ubacit ću se u pozitivu , zaljubiću se i onda zbogom svijete.

26.11.2017.

Da,zato morning

Jer ono sve rjesava, da jer je to nesto kao nove cipelice za sopingoholicarke. Da morning, jer je poklon sa Neba. Jutro jer je najljepsi dio dana. Ja jesam jutro, vise nego bilo ko. Volim nove zore , radujem se snu jer ce poslije njega svanuti. Volim izlazak sunca jer ono uvijek izlazi , nikad se ne prevari. Mozda je i bilo nekakvog smisla sto sam napisala ime ovog bloga ovako. Malo nesto postavljam sebi pitanja, a pitanje je pola odgovora. Jutro o nama ne ovisi, mi smo ovisni o njemu.

08.11.2017.

Cujem neku pticu ostrog glasa ruga se nekom

Ja nisam od onih bica koja puste korijen i vezu se za mjesto uprkos vjetrovima. Ja nisam biljka niti stvar poput slike na zidu. Ona samo ceka brisanje prasine s nje,visi i ceka. Kada su me pitali sta zelim biti kad porastem, odgovor je uvijek bio isti. Ptica. Kako kad... Nekada crna zlosutnica, nekad kolibric, a nekada sam sova. Pa dovidenja i prijatno, ja cu tako. Hahah najvise se volim kao kolibrica. Svi mi imamo troje ljudi u sebi. Samo malo ko sebi prizna.

13.09.2017.

Dubokoumna

Danas sam čula dobru stvar pa evo da je podijelim s vama. Kao što svi zaposleni u fabrikama,opštinama,radnjama imaju dužnosti 6-7-8-9 radnih sata tako trebamo i prihvatiti da smo svi u jednoj velikoj fabrici čije je radno vrijeme 24 sata. Ona ima savršene uslove :spavanje,vrijeme za jelo, vrijeme za porodicu. Ima idealni način obrazovanja koji uključuje prikupljanje znanja od jutra do noći, izgrađivanja sebe,usavršavanja i zahvaljujući njenim pravilima sve bi bilo u savršenom redu. Čudno kako ljudi izbjegavaju na ovo mjesto priložiti dokumentaciju... Poklonila nam je sate i minute,pušta nas da sprovodimo svoju volju, ne piše nam kazne. Dužni smo joj sve ovo što vidimo,sve što čujemo i po čemu hodamo. Mi smo nekom sve ovo dužni ta mi misao sve više jauče kroz čitavo tijelo.

12.09.2017.

Da prođe vrijeme na poslu

Ovdje ću smiraj naći, u zagrljaj oholosti neću poći,ovdje ću stati ovdje ću zaspati. Gore u visini sedmog neba i tamo u dubini plavog okeana nisam našla onakvog neprijatelja. Bio je jutrom u grudima, nocu pred sklopljenim očima. Lomio mi je srca vrata, nalet vjetra inata. Sve do noći , one tamne noci kad pomislih da riječi kajanja, izgovoriti, neću moći. Oluja me nemira spustila na obale Milosti najveće , sad znam da mi ka dobru ništa noge ne sapliće

06.09.2017.

Charles Bukowski

Mrzim što sve primjetim, pa ne mogu uživati u zabludama k'o sav normalan svijet.

06.09.2017.

Biti ili ne biti

Vlasi kose zadrhtaše. Njeno lice se prvi put srete s njegovim i svaki osvijetljeni čošak postao je crn. Zacrnile su njegove oči i sunce što treperi svojom snagom, utiša vjetar blagi glas, a svaki san postade odsanjan. U jednom trenu, sa svim riječima ovoga svijeta ,opet se nije mogao dočarati susret s njim. Velike sile postoje, povjerova ona nakon godina čekanja i zamišljanja. Čuj čekanja, ona je znala da nešto čeka,ali zar ovako iznenada i što baš ovako jako ? Mogla je to uporediti sa stotinu gromova, sigurno u onim romanima ljudi nisu izmišljali čuda, ona se dešavaju. Bog ih šalje, vjerovali su u to oboje. Opet te oči kako su sve zacrnile tako su i odavale bezbroj mora u sebi. U svakom od njih plivala je ona, ma šta da ko sad šapne ona zna da sve zna. Bez dovika, velikih poruka i djela bez apsolutno i jednog gesta ona je znala, biće majka njegove djece,a on želi da bude majka njegove djece. Negdje je čitala, taj čovjek NIJE LAGAO. U pogledu je duša. Zaista jeste. Toplota njenih obraza mogla je zapaliti sve okeane, rijeke i istopiti planinske vrhove. Gorila je, ko zna možda od sreće što je "banuo" ,a možda iz straha da je njena bezbroj ponovljena želja stvorila jaku iluziju. Uvijek ću se pitati kako raspoznati čistu realnost bez primjese subjektivnih osjećaja. To uopšte vjerovatno i nije moguće. Nije čovjek lagao, ali ona nikad ne zna kada laže samu sebe i zbog tog uvijek ima velike probleme ;)

01.09.2017.

Ne molim ali se pitam zasto ne

Ideš...ideš...došao si na kraj ,znaš onog puta, desno sa glavne ceste? Lijevo kaldrmom,ako je pratiš,srest' ćeš crnu vratnicu,a pored nje grm ruža, ne baš svakakvih nego crvenih. Naravno. Odvoji nekoliko minuta,u ovom letećem brzom kosmosu,pa tu zastani. Uvuci ruku u lijevi džep, posluži se cigaretom pa je ispuši merakajući,slušaj, svira lišće oraha godinama pisane note. Ispušio si? Pritisni cipelom opušak pa idemo dalje. Vratnica je željezna,morat ćeš nježno s njom da ne bi čule kuje, pa lajale na sav glas. Noću su osjetljivije. Sad tiho kamenom stazicom idi prema drvenim vratima,ali sakrij sjenu, vanjska svjetiljka umije da bude prava tetkica. Hiljade puta nas je odavala vragovima koji bi se pomamili razbuđujući sva živa bića. Oni,šumovi drveća, svjetiljke svi su krali, zapravo nemilosrdno otimali bezbrižnost našeg malog neba. Ako si prošao sve bez greške,tu je samo još jedna prepreka zove se "Deset koraka i kuc". Popni se stepenicama, na desetoj, utisni na vratima jedno kuc i ja sam tu. Čvrsto te čuvam u naručju. Ako si zaboravio put,moje molitve nisu tebe. Za svaki slučaj tu gore imaš slikovite upute. Navrati ponekad...

29.08.2017.

Moraš

Već danas ili sutra doći će nešto bolje. Vec sutra ili u subotu desit će se nešto mnogo gore. Ali barem večeras nađi izgovor da budeš dovoljno sretan da Danica zavidi tvom osmijehu.


Stariji postovi

MErimoRi
<< 12/2017 >>
nedponutosricetpetsub
0102
03040506070809
10111213141516
17181920212223
24252627282930
31

MOJI LINKOVI

MOJI FAVORITI

Brojač posjeta
3323

Powered by Blogger.ba