MErimoRi

21 vijek. Nisu znali da smo zalutali. Nismo znali da smo se sakrili. Zalutali putem hodajućeg kamenja. Sakrili iza velikih zidova.

06.09.2017.

Biti ili ne biti

Vlasi kose zadrhtaše. Njeno lice se prvi put srete s njegovim i svaki osvijetljeni čošak postao je crn. Zacrnile su njegove oči i sunce što treperi svojom snagom, utiša vjetar blagi glas, a svaki san postade odsanjan. U jednom trenu, sa svim riječima ovoga svijeta ,opet se nije mogao dočarati susret s njim. Velike sile postoje, povjerova ona nakon godina čekanja i zamišljanja. Čuj čekanja, ona je znala da nešto čeka,ali zar ovako iznenada i što baš ovako jako ? Mogla je to uporediti sa stotinu gromova, sigurno u onim romanima ljudi nisu izmišljali čuda, ona se dešavaju. Bog ih šalje, vjerovali su u to oboje. Opet te oči kako su sve zacrnile tako su i odavale bezbroj mora u sebi. U svakom od njih plivala je ona, ma šta da ko sad šapne ona zna da sve zna. Bez dovika, velikih poruka i djela bez apsolutno i jednog gesta ona je znala, biće majka njegove djece,a on želi da bude majka njegove djece. Negdje je čitala, taj čovjek NIJE LAGAO. U pogledu je duša. Zaista jeste. Toplota njenih obraza mogla je zapaliti sve okeane, rijeke i istopiti planinske vrhove. Gorila je, ko zna možda od sreće što je "banuo" ,a možda iz straha da je njena bezbroj ponovljena želja stvorila jaku iluziju. Uvijek ću se pitati kako raspoznati čistu realnost bez primjese subjektivnih osjećaja. To uopšte vjerovatno i nije moguće. Nije čovjek lagao, ali ona nikad ne zna kada laže samu sebe i zbog tog uvijek ima velike probleme ;)

01.09.2017.

Ne molim ali se pitam zasto ne

Ideš...ideš...došao si na kraj ,znaš onog puta, desno sa glavne ceste? Lijevo kaldrmom,ako je pratiš,srest' ćeš crnu vratnicu,a pored nje grm ruža, ne baš svakakvih nego crvenih. Naravno. Odvoji nekoliko minuta,u ovom letećem brzom kosmosu,pa tu zastani. Uvuci ruku u lijevi džep, posluži se cigaretom pa je ispuši merakajući,slušaj, svira lišće oraha godinama pisane note. Ispušio si? Pritisni cipelom opušak pa idemo dalje. Vratnica je željezna,morat ćeš nježno s njom da ne bi čule kuje, pa lajale na sav glas. Noću su osjetljivije. Sad tiho kamenom stazicom idi prema drvenim vratima,ali sakrij sjenu, vanjska svjetiljka umije da bude prava tetkica. Hiljade puta nas je odavala vragovima koji bi se pomamili razbuđujući sva živa bića. Oni,šumovi drveća, svjetiljke svi su krali, zapravo nemilosrdno otimali bezbrižnost našeg malog neba. Ako si prošao sve bez greške,tu je samo još jedna prepreka zove se "Deset koraka i kuc". Popni se stepenicama, na desetoj, utisni na vratima jedno kuc i ja sam tu. Čvrsto te čuvam u naručju. Ako si zaboravio put,moje molitve nisu tebe. Za svaki slučaj tu gore imaš slikovite upute. Navrati ponekad...

29.08.2017.

Moraš

Već danas ili sutra doći će nešto bolje. Vec sutra ili u subotu desit će se nešto mnogo gore. Ali barem večeras nađi izgovor da budeš dovoljno sretan da Danica zavidi tvom osmijehu.

28.08.2017.

Pazi na koji voz ulaziš neki su bespovratni

Tata, prešla sam ga. Jurila sam pored voza, pobijedila sam ga. Čula sam onu svoju vrisku na čas, bila u tvom krilu i držala to čudo od volana. Vratila sam se u najbezbrižnije trenutke. Sjećaš se? Kad nije bilo policije na svakom koraku, niti baš ludih ljudi na cestama. Sjednem tu kod tebe i znam da me najveća sila štiti. A onda voz i osjećaj ponosa. Preplavio bi me svaki put, moj tata je najbrži, on je najjači, nama niko nikada neće moći,ali baš ništa...Kasnije je postajalo sve ružnije. I tog se sjećaš? Da,ja se sjećam. Svi moji ispadi,spletke,laži,muljanja. Kako god si bio stijena,velika planina tako isto te ogolila ova voda. Voda zanosa moje mladosti. Da bar svi znaju ono što ja znam, da bar svi barem na tren, osjete otkucaj srca, koje ne može izgovoriti riječi izvini. Boli,svaki boli. Smrti se prebole, nestajanja sakrijemo u kutke mozga,ali kajanje... Čudna stvar, učinjeno već nešto, a nemoguće za ispraviti. Znaš mislila sam da ćeš odavno biti preboljen,ali ovi novi događaji samo emituju, nedostatak tebe, na veliko platno. Volim te , kao što nikada nisi čuo ovo od mene, ne čuješ ni sada , ali nadam se da će jednog dana moja i tvoja priča promjeniti nečije srce. Kad sve to stavim u neku prejebačku knjigu. Već i naslov imam : " Možda je ovaj sat, naš zadnji sat" Tako je i bilo. Bio si tu, za čas otišao.

12.08.2017.

So dangerous

Auto je kod mene tek dva dana. Prvi dan je prošao sa zapucavanjem u ogradu,a drugi, sastanak sa policijom. Pitam se baš je li ovo bila dobra ideja. Malo mi je više smiješno nego što bi trebalo. Čak što više super se zabavljam.

07.08.2017.

Vozi me nosi me

I pored tolikog sjedenja dosta puta sam mogla očima posvjedočiti da vozači autobusa zaista imaju super guze. Nevjerovatno jebo te i ne mogu da shvatim kako... Jel ona stolica ima efekat čučnjeva?

04.08.2017.

Priroda je od Boga najveći dar

Čini mi se kad biram riječi da sam na ratištu. Zašto je postalo teško naći prave riječi? Zašto svaku rečenicu ljudi dočekuju kao isprepleteni pregršt papira,pa ga odmotaju? Razgovori već odavno zvuče kao streljana u podrumu. Bez zaštitnika za sluh,pucamo u neku metu nadajući se da će onaj pored shvatiti da gađamo u taj tamo cilj,a ne u njega. Je li zaista nosamo toliko oraščića u pantalonicama da ih zveket dugmeta potresa? Nemam svrsishodan opis,ali suština je da većinu vremenu najljepše razgovore vodim sama sa sobom. Ako sam s ljudima zvuk me mojih oraha uguši, a tek kad počnem nasamo odmotavati rečenice. Vjerovatno je svima tako,svemu traže neki skriven značaj. Nadam se bar,da to svi tako. Radujem se jeseni volim je,shvatila sam da ne volim ništa više ,zaista mi je jesen sestra blizanka. Svake godine , i u meni i u njoj sve rođeno uvene. Bogu hvala,kažem sebi stavim prst u uho proći će dolazi jesen, rodit ćeš se ponovo. I eto tako ...

31.07.2017.

Hoću i ja

Prije početka ovog novog društva postojali su i oni drevni narodi. Uvijek se sve temeljilo da učimo na onima prije,ne ponavljamo njihove greške,zaokružujemo njihove pozitivne rezultate i bilježimo ih u priručniku za lakši život. Tako bi to trebalo biti,ali nije. Rodili su se umovi (ili je barem porastao broj ,ili nema dovoljno javnih vješanja da pročiste svijet od gamadi) koji uu umislili da poznaju budućnost, da je bez njih ova Zemlja bez nade i bez spasa. Kao planeta Zemlja , kao svemirsko tijelo sa dugim nizom godina postojanja i rađanja raznih vrsta i oblika živih i neživih bića ne može bez njih. Da,da sigurno idiote jebeni. To je naš ozbiljan problem , Zemlja je odobrila zahtjev, dobili smo kredit i vraćamo kredit. Nešto je poput super banke koja pravi novac i dala nam je stambeni kredit. Nama treba ona, ali mi smo njoj samo šteta. Tu se krije problem većine onih koji razmišljaju za razliku od drugih (životinja,drva) desi se zabluda! Eto kako smo mi tužni, neka ovamo 1000 generacija koja je tek sekundu tu "naletila" umislila je da baš sve mora uzeti i da su međusobno vlasnici nečega. A nestajemo brže od treptaja oka čini mi se,evo sad ovdje.

29.07.2017.

Mislim da postoji ovako nešto

Ovu haljinu ću. Moje noge su nerazumno opasne u njoj. Sjena i karmin mekane boje,kao i čipka svuda izvezena,bocka i nadražuje veći dio njenih zanosnih oblina. Zadnji pogled i pozdrav, najdražem biću, daje u ogledalu pored vrata. Novi stan, odjeća napokon su tu. Maštanja djevojčice postaju stvarnost prije nego je lupila dlanom o dlan. Sreća nekima pada sa neba misliu sebi, otvara vrata, tu je on. Mađioničar njenog života. Niko me nikada nije učinio ovako vrijednom, dao mi je sve, zbog mene ostavlja kući i ženu i djevojčice. Zbog par minuta i sati sve ovo dobijam,oko prsta vrtim zrelog čovjeka sa punih 55 godina životnog iskustva. Ja sam zvjerkica,ja sam djevojka koja je usamljena. Moj život je u rukama nekog bića a ja imam prelijep donji veš sa samo 19 godina. 21.vjek

28.07.2017.

Putnik u problemima

Ona je grčevito stezala grlo i noge. Strah od glasa i trčanja skoro pretvori meso u prašinu. Ne smijem da te zovem, ako počnem da trčim idem dole. Odlazim,ne mogu nikog čekati, autobus će me odvesti gdje trebam. Sati su stali u jedan dah, ali nekako u tom jednom dahu stane toliko predaha i uzdaha, da iluzija vremena to pretvori u čitav vjek. Veliki roman o beskonačnosti trenutka, a brzom svršetku vječnog. Ti i ja, mi i oni, ti i svi oni, tek podsjećamo na jedan sekund. Tako smo trajoviti. Međutim bol je posebna, jer baš ona daje efekat trajanja. Kao nešto ima,nešto smo stvarno,mi trajemo i živimo. Nemamo mi vrijeme,ono ima nas. A mi imamo bol. Gledao je kroz prozor, mrkli mrak. Tek ponekad autobus je nailazio na kuće koje su davale boju ovoj noći. Njegove su oči bile tamnije, njihov odraz pobjeđivao je tamu, bez trunke mjesečine. Ova mu je vožnja prokleto duga, traje već godinama, bol mu je ogromna. Kad će stanica, vozimo se predugo, u što ona bulji i hoće li prestat. Koliko smrdim pitam se zašto i ne bi buljila. Nakon 15 minuta vožnje izašao je. Ja i on smo imali najduže vrijeme u ovom autobusu. Vidjelo se u dizanju ramena pri disanju i stiskanju vilice. Bježimo od nekog.


Noviji postovi | Stariji postovi

MErimoRi
<< 04/2018 >>
nedponutosricetpetsub
01020304050607
08091011121314
15161718192021
22232425262728
2930

MOJI LINKOVI

MOJI FAVORITI

Brojač posjeta
5852

Powered by Blogger.ba